Ovo će biti duga priča…
Počinje prije nego što sam krenula u fitness, prije nego što sam zapravo bilo što uopće vježbala.

Nekad davno sam voljela slikati. Od malena mi je to bila najdraža zanimacija. Znala sam da sam talentirana jer su i svi u mojoj okolini to primjećivali i poticali me, od roditelja, rodbine, teta u vrtiću do učitelja i profesora. Hvala vam! Likovni mi je bio najdraži predmet i u osnovnoj i u srednjoj školi. Nije to bila samo ljubav prema stvaralaštvu, za mene je to tad bio stil života i način razmišljanja, umjetnički. Tako sam odlučila upisati likovnu akademiju. Nisam odustajala unatoč prvom neuspješnom pokušaju. Akademija je bila jedino što sam željela i što me zanimalo nakon gimnazije– l'art pour l'art – to je bila moja brija. Nisam razmišljala što ću s tim raditi u životu, a pogotovo mi nije bilo na pameti da ću predavati u školi. Ha ha ha, sve do četvrte godine studija kad je krenula praksa, a do onda sam mislim nekako već i izbrijala "larpurlartizam". Stvar je bila u tome što sam mislila da biti jedinstvena znači biti drugačija, a onda sam došla na Akademiju i skužila da svi tamo tako o sebi misle. Zapravo smo svi brijali isto „drugačije“ i to je tada meni bilo otkrivenje i poraz ujedno. Tu mi se preklopila prva sklopka u glavi.

Idem vježbat! To nitko ne radi (šalim se, ali dobro se nadovezuje na zaplet pa sam morala)

Druga sklopka škljocnula mi je kad sam se zaposlila u školi kao nastavnica likovne kulture. Moji roditelji bili su oduševljeni i sretni jer imam siguran posao i budućnost u rodnom gradu. Ja sam bila manje oduševljena, puno manje.

Teško to priznajem, ali zapravo nikad nisam voljela školu, ni kao učenica, ni kao učitelj. Nikad se nisam uklopila do kraja. Kao učenica predano sam učila samo ono što mi se sviđalo i što je meni imalo smisla, a u ostalom sam bila teški kampanjac. Ista sam takva i kao učiteljica. Raditi u školi kao učitelj nije za svakoga, ali bi se svatko u životu trebao naći u toj ulozi. Makar samo zato da ne pljuju po učiteljima.

Ne mogu reći da u nekim djelićima tog posla nisam uživala, jesam, nekad mi je bilo i zabavno u razredu i s djecom, stekla sam tu i neke prijatelje i lijepa poznanstva, ali poanta je da sam izgubila svaku volju za osobnim bavljenjem likovnošću i bilo kakvim vidom kreativnog izraza izvan škole.

Kako to može biti?!?

Pokušat ću ne biti negativna i dekonstruktivna, ALI školski sustav je jedna masivna crna rupa Ona te uvlači i ne da ti disati. Na likovnom je njegova kontradiktornost strašno izražena. A izvan učionice, kad odeš s nastave, e tu tek počinje cirkus kolorado crno na bijelo. I što dalje to sve gore. Pa pogledajte samo ove korona-mjere! I onda nakon svega da doma budem inspirirana za kistove i boje s kojima sam ionako već na Vi?!

One does not simply go home from school. Škola te prati kad god i gdje god da ideš. Škola mi je 10 godina sustavno i dosljedno izbijala svaku trunku volje da se osobno, u svoje nepostojeće slobodno vrijeme bavim najdražim hobijem koji mi je neplanski postao posao. Uspjela je itekako i skoro! Ali, još jedna trunka žara postoji u ogromnoj hrpi pepela.

Imam strašno poštovanje prema svojim kolegama i svojim učiteljima i profesorima koji bez obzira na sustav s iskrenom i bezuvjetnom ljubavlju i predanošću rade ovaj posao, bore se protiv vjetrenjača i vjeruju u svoj poziv. Pogotovo cijenim one starije što su dočekali svoju mirovinu u učionici.

Ja se nikad nisam mogla zamisliti da ostanem u ovom poslu do penzije, ali mi je ovaj posao puno dao. Škola me naučila da smo uvijek zapravo učenici. Ne bih bila ovo što jesam i kakva jesam da nisam (bila) učiteljica. 10 godina iskustva ne možeš naštrebati. Bez obzira na ton kojim pišem, ne bih to iskustvo mijenjala. Zahvalna sam na prilici da ga proživim i doživim u svim dimenzijama. 10 godina mi je trebalo da doista naučim biti učiteljica. Naučila sam i sad idem dalje, poučavati isto, ali na svoj način.

Hvala mojoj dječici koju volim najviše na svijetu i koja me trebaju više nego što ja trebam i želim bilo koji drugi posao i hobi osim da budem mama i domaćica. Zbog njih je ova odluka donesena. Hvala mojim roditeljima na podršci i mom mužu koji mi čvrsto pridržava leđa u ovoj ludosti i u ovom ludom vremenu i svijetu, ali i u najboljem mogućem trenutku. Sad ili nikad? Sad.

Ovo je za mene konačno najbolji početak školske godine ikad

Život je prekratak da bi se bio ziheraš, preozbiljan, prestrašen i radio samo jedan posao. Bez rizika nema ni profita, a profit ne podrazumijeva uvijek i samo novac. Svi to znaju, samo ne vjeruju.

Strašno sam pozitivna. Oduvijek. Čvrsto vjerujem u dobre ishode svojih intuitivnih postupaka. Čvrsto vjerujem u našu obitelj. Imamo jednostavne i prizemne, ali velike snove koji se ostvaruju jer smo godinama radili, grebali i vjerovali u ideju – u umjetnost življenja, a ne životarenja, preživljavanja i brijanja filmova. Vjerujem da se vatra može rasplamsati i iz iskre žara u pepelu. Vjerujem u najjednostavniju bit postojanja – voli i radi ono što voliš.

Eto, rekla sam ovo "naglas" s knedlom u grlu i pred svima jer vjerujem da ćeš, kao dobar učenik, izvući iz ovog poantu za sebe. To je jedina poruka ovog teksta.

Budi fit s Mihićima!