I tako... prije nego što sam odlučila biti učiteljica pokreta bila sam učiteljica likovne kulture i umjetnosti.
Sve objektivne činjenice išle su prilog tome da ostanem na sigurnom, u školi, ali odlučila sam slijediti svoje instinkte i svoje srce.
I taman kad sam prihvatila rizik, prebrodila sve izazove, sve izvagala, sve proplakala, probdjela i uspjela te nezaboravne i nepredvidive 2020.godine  - BAM! Još jedan potpuno neočekivani test za moju odluku i moj životni poziv.
Još jedna prilika da ipak "ne zapustim svoju primarnu struku", svoj talent, svoju kreativnost. Da budem "na sigurnom" i na kraju, da radim posao o kojem sam davno prije sanjala kao poslu iz snova. Ali sam o tome toliko dugo sanjala da je taj san izblijedio... ohladio se, zakasnio. Ja sam se promijenila čekajući.
Opet sam probdjela noći i dane provela s košmarom u glavi, ali s istim onim instinktom - da riskiram biti svoja.
Nisam se predomislila. Ostala sam pri svom. Jesam li pogriješila ili nisam pokazat će vrijeme. Ono što znam sigurno je da sam i dalje kreativna. Imam svrhu. Imam plemenit poziv - pomažem ženama da budu zdravije, zadovoljnije, sretnije mame, supruge, bake...
Slobodna sam i to nije ni malo lako, ali je tako lijepo. Tako je ispunjavajuće. Još uvijek sam učiteljica umjetnosti, umijeća življenja na bolji, kvalitetniji način.

Beskrajno ti hvala Mihaela na ovom iskušenju. Nikad ga neću zaboraviti. Hvala ti što si mi uzdrmala tlo pod nogama i potvrdila moja uvjerenja i prioritete.

Zbilja vjerujem da i najmanje stvorenje može učiniti velike promjene u svom svijetu, u svojoj okolini, u svom mikrokozmosu, a sve je na kraju dio velike slike.

Promjena počinje od nas samih. Svaki dan imamo priliku odlučiti i izabrati. Svaki dan nam nešto staje na put. Svjedočim tome svakog svog radnog dana gledajući odlučne ljude koji ulaze na vrata dvorane vježbati. Nije to samo trening! To je transformacija cijelog bića na svim razinama.

Na linku pročitaj 1.dio moje priče.