Sport i kultura tjelesne aktivnosti
Ima nešto što se zove tjelesna kultura. Sjećate se?! I trebala bi se od malena razvijati kod pojedinca kako bi dijete stvorilo naviku aktivnog življenja. I ne samo to, metode koje se koriste u tom nastojanju trebale bi razviti ljubav prema kretanju, tjelovježbi, gibanju. Ako nigdje drugdje, u školi bi svakako trebali usvojiti tu kulturu. U nastavnom planu i programu tako i stoji. Cit: „Cilj je tjelesne i zdravstvene kulture osposobiti učenike za primjenu teorijskih i motoričkih znanja koja omogućuju samostalno tjelesno vježbanje radi veće kvalitete življenja“. No, čini mi se kako se u praksi premalo vremena posvećuje razvijanju te kulture aktivnog življenja, a previše se bazira na sport gdje je naglasak na natjecateljskom duhu. U igri sporta uvijek je netko pobjednik, a netko gubitnik. I ok, treba se svakako naučiti nositi i s porazom, ali i s pobjedom. No ne vole se svi igrati zbog tog krajnjeg rezultata. Puno nas voli sam proces igre, bez obzira na krajnji ishod. Tjelesna aktivnost ne bi trebala biti samo sport. Još uvijek se sport povezuje sa zdravljem, što je nekada možda i bilo opravdano. Danas više nije. Svaka aktivnost koja donosi više rizika od benefita nije zdravstveno usmjerena aktivnost! I zato prevladavanje sportova u nastavi po mom mišljenju ne doprinosi razvitku svijesti o važnosti kretanja u suvremenom načinu života. Neka se ne osjećaju prozvanima moji kolege "tjelesnjaci", nikako ne mislim da su oni krivci za problem. Jasno, nastavni plan i program propisuje dva sata tjelesne kulture tjedno. Dva sata!?! Pa naravno da se nema vremena za kulturu, uživanje i ljubav prema kretanju. Ostalu hrpu sati zauzimaju "sjedilački" predmeti gdje se djeca umno razvijaju. Ili bi barem trebala...
Roditelji koji su osvješteni o potrebi svoje djece za bavljanjem nekom aktivnošću upisuju ih na izvannastavne i/ili izvanškolske aktivnosti: atletika, rukomet, nogomet, tenis, ples, gimnastika... Neka djeca se i sama upišu jer su doista zainteresirana i žele. Ja sam bila jedna od tih. Ispričat ću Vam i zašto sam odustala nakon nekog vremena. Međutim, sve nabrojane aktivnosti su opet sportske aktivnosti u klubovima koje su natjecateljskog tipa. Barem je tako u našem gradu. Ne znam ni za jednu, a da nije na koncu neka vrsta natjecanja. No nisu sva djeca natjecateljski tipovi niti su svi nadareni za sport što ne znači da ne vole trenirati i rekreirati se. Vole, samo što ih atmosfera, očekivanja i stavovi na kraju odbiju i zato odustanu. Jer ili nisu dovoljno dobri za natjecanje ili nisu natjecateljski tipovi i treniranje počinje gubiti smisao. Vide da im tu nije mjesto. Moje iskustvo je takvo da sam uživala u treninzima rukometa sve do trenutka kad sam odabrana u ekipu i kad sam iskusila svoju prvu utakmicu tj. natjcanje. Rukomet je grub i nemilosrdan sport i to mi se nikako nije svidjelo. Možda bi bilo drugačije da je u pitanju bio neki nekontaktni sport. Voljela bih da sam mogla samo „besciljno“ trenirati u nedogled. Zbilja sam voljela te treninge. Kad sad razmišljam o cijelom konceptu mislim da ima puno puno više onih koji dijele moje ili slično iskustvo nego onih koji su postali „sportaši“.
Sport se pretvorio u biznis gdje se dodirne točke sa zdravljem i pozitivnim utjecajem na organizam gube u stremljenju za profitom. Pojedinci, struka i društvo u cjelini trebali bi nastojati posvetiti više pozornosti vježbanju, kretanju i pokretu općenito, a ne toliko sportu. Svatko od nas to može učiniti na svoj način.
Nikolina
Vaši komentari
Trenutno nema komentara