Postpartum
Podijelit ću s vama nešto vrlo osobno. Nešto što sam dugo vremena vagala trebam li to učiniti ili ne, ali shering is caring so…. Evo ga: slijedi tekst u kojem ćete čitati o najtežem razdoblju u životu svake mame. Ovo je tekst koji bi bilo dobro da pročitaju i novopečeni tate, bake, djedovi, prijateljice i bliska rodbina. Važno je da znate da pažnju i pomoć u novoj situaciji često trebaju više roditelji nego beba. O bebi se brine mama (ako je zdrava) i tata (ako je prisutan).
Nema one koju je postpartum zaobišao jer fiziološki to je jednostavno nemoguće. Ipak, nisam stručnjak pa neću govoriti o hormonalnim promjenama, a vjerojatno svi znate ponešto i o fizičkim tegobama i posljedicama poroda, teškoćama s dojenjem i prvim danima u bolnici i kod kuće. Svaka od nas to podnosi na svoj način, neke teže neke lakše, ali je podnošljivo i što je najvažnije većinom se brzo zaboravi. Ovdje želim govoriti o emocijama koje sam iskusila, a koje su potaknute upravo zbog spomenutih fizioloških razloga. O tzv. baby blues se ne govori često, a još rjeđe javno.
Krenut ću otpočetka, dakle, od dana kada smo saznali da čekamo drugu bebu. U tom trenutku naša prva beba bila je stara sedam mjeseci. Bila je to neopisivo divna vijest kojoj smo se potajno nadali, ali pomisao da bi nam se želje mogle tako brzo ostvariti bila je sićušna. Jedva smo čekali drugu bebu i zamišljali kakva će biti, kako će ju braco prihvatiti, kako će biti super što će biti mala razlika u godinama između njih dvoje i kako će se super slagati i igrati kad budu veći. A do tad? O tom vremenu ću ja nešto ovdje pokušati reći jer bih voljela da sam i sama čula ili pročitala nečije iskustvo. Možda bi mi sad bilo lakše da sam znala jer me je sve što je uslijedilo nakon rođenja druge bebe preplavilo. Možda vas neće. Možda niste toliko osjetljivi. Možda ne doživljavate stvari i situacije dramatično, a možda ni ne razmišljate na sličan način. Ako da, možda će vam moj primjer pomoći da lakše podnesete intenzitet emocija koje nosi ovo sasvim novo i neočekivano iskustvo. Za mene je bilo baš takvo, neočekivano, jer koliko god sam imala iskustva kao mama, ovo drugo je bilo posve nezamisliva priča.
Često su nam ljudi koji imaju slično iskustvo (dvoje djece ili unučadi s malom razlikom u godinama) govorili kako će na početku biti teško i naporno. Što je to točno značilo to su samo oni znali kao što i mi danas jedini znamo kako nam je. Razumijemo se samo s onim jednako sretnim, znanim i neznanim roditeljima s kojima se srećemo dok šetamo s dvoja kolica po ulicama, a oni nam idu u susret s pogledima koji govore sve. U tim pogledima i osmjesima koje brzinski razmjenjujemo odašilje se suosjećajnost i ispovijesti o beskrajnim danima, napornim noćima, zahtjevnim malim srdašcima i ogromnim željama da im pružimo najbolje što možemo i znamo. Ovo zadnje me slamalo gotovo svakodnevno. Znala sam koliko brige, pažnje i nježnosti sam pružala svom prvom djetetu do dana kad sam rodila drugo, a odonda mi se činilo kao ništa. On je tu, s tatom, s bakom, s tetom… i ja sam tu, ali kao da nisam. Jednostavno sam morala gotovo svaki trenutak preusmjeriti na novorođenu bebu (naravno) zbog čega mi se činilo kao da prvo dijete zapostavljam. Još uvijek se ne mogu riješiti tog snažnog i neugodnog osjećaja iako sve slobodno vrijeme (kojega je malo) između dojenja i nošenja malene posvećujem njemu. A njegova ljubomora koja se ispoljila kao ignoriranje prema meni bila je sol na rani. Ništa mu ne fali, kaže Bojan. Svi se odlično brinu za njega i on je sretan, zadovoljan, nasmijan. Istina. Osim kad pogleda mene. Onda mu se izraz lica promijeni, uozbilji i brzo skrene pogled opet prema igri i veselju, a meni ostane zapamćen kao pogled ljutnje i tuge koji mislim da nikad neću zaboraviti. Nikad mi nitko nije i neće ovako slomiti srce. Srećom, on će zaboraviti da sam i ja povrijedila njegovu malenu dušicu. Na to nisam bila spremna. Nisam zapravo ni pomišljala na to da će dijeljenje pažnje biti toliko teško podnošljivo. Bojan je u tim nebrojenim teškim trenutcima bio i je taj koji me urazumi, smiri, prizemlji, ohrabri i podsjeti kako je sve dobro i da trebamo biti sretni i zahvalni na svemu što nam se događa i što imamo.
Kakva drama ha? I meni je pomalo smiješno sad kad pišem i gledam (opet kroz suze) sa strane kao i vi, ali da. U tom momentu i u tom kontekstu (postpartum) to je prava drama. Sve, ali baš sve je stvarno, preintenzivno, nepodnošljivo i neutješno. U jednom trenutku ste sretne i vesele (i umorne), a u drugom vas već guši poplava emocija za koje trigger može biti bilo kakva sitnica. Zato ako imate u svojoj okolini novopečenu mamu imajte i pokažite puno razumijevanja za nju i za njezine suze, ljubomoru, ljutnju, razdražljivost i neraspoloženost.
Neka od vas proživjela je ili proživljava možda nešto slično ili vam tek slijedi. Možda ste same, nemate pomoć supruga, svoje mame ili svekrve (kao ja), boli vas i mentalno i fizički i ranjene ste na tko zna koji od milijun načina na koji vas porod može raniti… Neću vas tješiti, to će učiniti vrijeme. Važno je samo da znate da se događa svima. Sigurna sam i onim mamama s instagrama što tjedan dana nakon poroda izgledaju besprijekorno i svježe, što vježbaju čim izađu iz rodilišta i imaju ravan trbuh bez strija i celulita. Nemojte im zavidjeti, a ni osuđivati. Možda je to njihov način da si pomognu nositi se s postporođajnim tegobama.
Poveznice
anksioznost poslije porodababy bluesdvije male bebemamapostporođajna depresijarazdoblje poslije porodategobe poslije porodaVaši komentari
Trenutno nema komentara